Big Brother is watching U!

utorak, veljače 20, 2007

Potera za nenadjenim stanom I

Čime sve čovek mora da se bavi u svom životu! Najčešće svakojakim glupostima i nebitnim stvarima, kao što svi znamo. Jedna od njih nam je skoro zapala, a to je traženje mesta gde ćemo trajnije da se nastanimo. Gde je nestao onaj lepi socijallizam, u kome sve pada sa neba, pa i besplatni društveni stanovi?! Ili, makar oni koje su nam naši dragi roditelji "dužni"... :D

Užitak stanovanja u ovom predivnom Ferienwohnung*-u bi, po želji naših dragih domaćina i stanodavaca, trebalo da se završi do 10. marta. Nije im za zameriti. Turistička sezona počinje u aprilu i ljudi bi hteli da malo poprisrede.

Zato smo se bacili na proučavanje oglasa, kako u klasičnoj papirnoj novinskoj verziji, tako i u internetskoj. Internet ima prednost, jer sadrži obilje podataka, često i fotografije i tlocrte. Sa druge strane, ovo je nekako "penzionerski" kraj, pa u novinama ima onoga i čega nema na internetu. Na internetu su najčešće agencije, a mali "izdavači" stambenog prostora, ako su u godinama, skloniji su papiru. Tu se krije još jedna "sitna" razlika: agencije uzimaju proviziju, a direktno preko malih oglasa toga najčešće nema. Inače, ova "sitnica" obično košta 2 mesečne kirije...

Pri iznajmljivanju stana krajnje je uobičajeno da se plati kaucija u rasponu 1-3 mesečne kirije. Stanovi su najčešće prazni, mada često imaju EBK (Einbauküche, tj. "ugradjenu" kujnu). Oni sa nameštajem su redji, i skuplji.

A sad malo matematike. Osnovna formula uglavnom glasi: KM+NK=WM. Kaltmiete+Nebenkosten=Warmmiete.
  1. Kaltmiete je iznos 'ladne kirije, tj. bez grejanja. To je najčešća obračunska jedinica. Tako se kaucija i provizija najčešće izražavaju u umnošcima KM.
  2. NK slovi za Nebenkosten, odnosno dodatne troškove. Tu ulazi prvenstveno paušal za grejanje, voda (kako hladna, tako i topla(!)), "djubrarina". Struja i telefon se uglavnom ne računaju, osim ako nije posebno naglašeno.
  3. Tako WM, Warmmiete, "topla" stanarina, daje samo približnu procenu troškova. Paušal za grejanje znači da ako ste natprosečno zimogrožljivi po godišnjem obračunu ima da doplatite za svoj topli komfor.
I Niška toplana zna da troškovi grejanja (ni)jesu relativna stvar. U nemačkom slučaju, kol'ko se greješ, tol'ko platiš (naša toplana još nije stigla ni do grejanja, a kamoli do plaćanja). Ovo važi bez obzira na verziju grejanja (gradska ili "kućna" toplana). Rešenje je prosto: svaki radijator ima na sebi merač utrošene količine toplote. Očitavanje se vrši jednom godišnje. (Do sada nisam čuo da je Srbin našao načina da ga prevari. U pitanju je ampula sa tečnošću koja isparava na toploti. Da, ampula ne može da se skine a da se to ne primeti.) Pričajući o grejanju, važno je primetiti još jednu civilizovanu stvar: grejete se koliko hoćete, ali i KADA hoćete. Svaki radijator ima termostatski ventil (održava podešenu temperaturu), a topla voda za grejanje je na raspolaganju 24 x 7 x grejna sezona. Nema smrzavanja za "noćne ptice!"

Cene su veće ako ste bliži jezeru, pa još ako imate "pogled" to zasigurno PIŠE, a i K O Š T A. Recimo da u nekom proseku WM iznosi oko 8 € po "kvadratu". 80-ak "kvadrata" mesečno izadje na 650-700 €. Nisam spomenuo parking mesto, 15-30 €. Manje ako je vani, više ako je u garaži.

Na kraju, spomenimo nameštaj. Za početak, neophodan je barem krevet i trpezarijski set sto+stolice, te nekakav garderober. Ako kupujete novo, savetujem da krevet gledate na kraju. Kad padate u nesvest, barem da bude mekano. :)

Sve u svemu, samo za proviziju i kauciju treba "tričavih" 2000 €. Od provizije se oprostite odmah, a to što vam se kaucija vraća, to je tra-la-la, jer ćete najmanje iste pare odmah da položite za sledeći stan. Dakle, početak ozbiljnog stanovanja košta toliko. Plus nameštaj i sitnice, reci-ga još jedno 1000.

Na to treba dodati i podatak da se kirija plaća unapred. U našem slučaju to znači i spreda i zguza - moraćemo da platimo i "unazad" kiriju za "naš" stan... Još jedna hiljadarka.

Marx i Engels su bili Nemci. Slava im i hvala!


* Ferienwohnung u kome smo mi trenutno u sezoni ferija (april-oktobar) košta 100-ak evra za noć. Van sezone je vrlo povoljno za "samo" 400 mesečno. Obaška što je namešten.

nedjelja, veljače 18, 2007

"Ona je mala" (Ko to kaže, ko to laže...)

Koliko ste puta čuli, ili još gore, sami izgovorili rečenicu: "Neka, pusti ga! On ne zna ništa, još je mali"?! Možda znate za priču o majci koja je dovela svoje sedmogodišnje "nemoguće" dete kod lekara da ga pita za savet, kako da ga vaspitava. "Gospodjo, kasnite sedam godina", glasio je odgovor. Svako ima pravo da se sa ovim složi ili ne. Umesto daljeg filozofiranja, sledi kratak film - primer broj 1.


Ništa naročito, to ume svako dete. Pa naravno da ume, hvala Bogu! Svaki roditelj sa zadovoljstvom priča o dostignućima svoga deteta, jedva se uzdržavajuci da kaže da je to ne samo zbog gena, nego da se date sposobnosti mogu opisati samo IV stepenom komparacije. "Moje dete ne da brzo uči, nego...". Sa druge strane, ustanovite da u slučajevima kada ta ista deca urade nešto neprimereno, usledi čuveno "...još je mali".

A ja kažem: deca brzo uče sve čemu ih učimo, rečju ili primerom. Ono čemu ih ne učimo popuniće već na neki svoj nacin... Pošto želimo da nam deca budu dobra, tj. da odgovaraju našim aršinima, možda prosto treba da im posvetimo više pažnje. Mogu da nauče sve, samo treba malo upornosti i ideja čemu da ih učimo. Primer broj 2, pokretne slike.


Za kraj, dokaz da dobar primer nema premca! ;)
















Ovde sam experimentalno stavio dva kratka filma. Voleo bih da znam da li da nastavim sa tom praksom, ili je vreme za učitavanje predugo? Medjurešenje: pauzirati film dok se ceo ne učita, a onda odgledati...

subota, veljače 17, 2007

Naš mali eufemizam


Svi roditelji su prošli, prolaze ili će tek proći kroz enigmatski period "bebećeg jezika". Šteta je što se po odrastanju niko ne seća svoje lične jezičke logike, bar bi nam po tom pitanju "roditeljski život" bio lakši. A ko zna zašto je dobro što je baš tako. Siguran sam u jedno: manje bismo uživali, lišeni mogućnosti odgonetanja šta to naše mezimče u stvari pokušava da nam kaže. Elem, Mia pokušava da priča. Sada već tu i tamo izlaze artikulisani glasovi. Tako je na površinu isplivala i reč "gigija".

Izbegavanje da stvari nazovemo pravim imenom dovela je do pojave bolesti zvane eufemizam, manje ili vise rasprostranjene u svim kulturama. (Recimo, neimanje mu.. da se p...s nazove ku...m. Umesto toga mu tepamo "Djokica". Ako neko i ima Djokicu, ja sam makar za augmentativ). Tako pamtimo da, recimo, totalno suludo traćenje para može da se zove "promašena investicija" (da li su Drugovi istima igrali pikado na zavičajnim geografskim kartama?) Takodje, često se pominju domaće životinje poput gusaka, pataka, svinja, volova, konja. U dane posta uputnije je govoriti o somovima, itd.

Roditeljstvo donosi užitak formiranja sopstvenog rečnika eufemizama. Tako se desilo i sa Miiinim "gigija". U poverenju, "odlučili" smo da to znaci "sr...e". Tako, recimo, sa posla mogu čak i u vreme ručka da telefoniram kući i da se raspitam da li je dete "imalo stolicu". (Ko li pa to izmisli?! Bez obzira na tvrdoću, baš i nije za sedenje.)

E, sad. Pošto Mia izgovori "gigija" zilion put dnevno, nos (i očinji vid u slučaju dileme, prsti uglavnom nisu neophodni) još uvek pouzdano zamenjuju Vujakliju. Medjutim, izgleda da su moji principi primene "teorije sličnosti izmedju dresure pasa i pra-vaspitanja ljudskog mladunčeta" pustili korena u pragmatičnom japanskom umu moje Drage, pa je ona napravila korak dalje. Na sledećoj slici prikazana je krajnje praktična upotreba table za crtanje u vidu uredjaja za didaktičko-pedagoško rano dijagnosticiranje da li se Mia ukakila ili ne.
A možda sam ja samo preuveličao stvari, i potpuno pogrešno protumačio šta je umetnik hteo da kaže?! U svakom slučaju, posto su ružne reči zabranjene, nisam našao načina da postavim pitanje...

četvrtak, veljače 15, 2007

Ping-pong na nemački način

Elem, biti birokrata nije lako, čak ni u Nemačkoj. Dugo sedenje za stolom loše utiče na zdravlje, to je naučno dokazano. Džabe što savremene tehnologije olakšavaju posao, sedenje ostaje podjednako teško. Iz tih razloga, a zahvaljujući blagotvornom uticaju sredstava javnog informisanja, svi službenici su svesni neophodnosti bavljenja sportom. Iz meni nedokučivih razloga, većina birokrata ovoga sveta koje sam (na žalost) imao prilike da upoznam, ima zajedničku ljubav prema ping-pongu. Da li je to zato što se igra odvija preko neizbežnog kancelarijskog elementa, alias stola?!

Celuloidna loptica se često uzima za primer nečega laganog. Da bi na pravi način demonstrirali svoju snagu, junaci prethodnog pasusa više vole da se igraju (sa) ljudima. Po nekim statistikama italijanski službenici su tehnički najnapredniji, mada ih srpski kolege prate u stopu. Do skora sam verovao da su Nemci prilično neinventivni po tom pitanju, ali nikad nije kasno da se čovek suoči sa svojim zabludama.

Tako se priča o Japanskoj venčanici dogodila još jednom, sada na relaciji mi-Mesna zajednica Immenstaad-Odsek za strance Fridrihshafen. Kao i svi lojalni imigranti, tako smo i nas troje odmah u ponedeljak 08. januara otišli da se prijavimo u MZ. "Trebaće nam i Vaš Venčani list. Gde ste se venčali?" "U Japanu, verifikovano u kako-nam-se-već-sad-zove-Domovina. Može li medjunarodni izvod iz Serbije?" "Ne, mora original, sa sve apostilom + prevod kod ovlašćenog sudskog prevodioca. Original ne sme da bude stariji od 6 meseci." Avaj, Japanski original, još uvek vrlo čitak, Mia je prerasla tri meseca (tada smo ga ponovo "vadili"). Inače, apostil se može dobiti lično u Tokiju, eventualno poštom, ali pošiljka mora da bude izunutar Japana.

Slična priča se već dogadjala u SCG u januaru 2005., pa je japanski konzul lično i personalno u razgovoru sa našom nadležnom gospodjom "sredio" stvari. Zato smo odlučili da prvo pitamo Konzulat u Minhenu šta nam je raditi. Odgovor je glasio da je vrlo redak slučaj da nemačke vlasti traže apostil u ovakvom slučaju. Nakon jednog maila i dve nedelje iščekivanja stigao je koverat iz Japana. Usledio je već opisan put u Minhen. Dobili smo dva komada na čitkom nemačkom jeziku, poštom, nakon četiri dana. Čuveni član Marfijevog zakonika, da neko ko nije pisao tekst odmah nadje grešku, nije omanuo ni ovog puta. Pisalo je da smo se venčali 05.1.2004, umesto 05.11.2004.?! Nakon razgovora koji je Chiharu obavila, za par dana stigli su novi i ispravni primerci. (U medjuvremenu su u Konzulatu verovatno promenili slušalicu telefona sa kog je razgovor vodjen. Razlog: tog dana je mnogo puta udarila o pod, dok se službenik klanjao i izvinjavao zbog greške.)
MZ Immenstaad

Sa novim elanom smo otišli u MZ, i sa olakšanjem ustanovili da je dokument OK. Na osnovu njega MZ može da mi izda Lohnsteuerkarte, tj. poresku knjižicu, a pošto dokumentovano imam ženu i dete, imam i odgovarajuće poreske olakšice (u prevodu: nekih tričavih 3stotinak jevrića manje državi, ali više nama.)

Usledio je odlazak u Fridrihshafen, radi dobijanja boravišne dozvole. Seka iz prizemlja me je ljubazno poslala u Matičnu službu na I sprat. Teta na I spratu mi je ljubazno objasnila da to u stvari nije dokument koji njima treba. Sve će da mi objasni Seka u prizemlju. A objašnjenje je bilo da je neophodan original sa apostilom (plus...). Apostilom japanska država potvrdjuje da je Opština Kawaminami (gde smo se registrovali) ovlaščena od iste da venčava. (Verovatno je Konzulat prekršio Zakon kada nam je izdao nemački prepis). Ipak, poslednja rečenica je bacila zračak nade: "MZ Immenstaad je nadležna za vas, pa ako oni prihvate Vaš dokument na nemačkom, prihvatićemo i mi. Pozvaćemo Immenstaad i objasniti im da nisu dobro protumačili Zakon." 'Ladan tuš.

Novi, munjeviti majstorski potez nas je sustigao pre nego smo bili spremni. Pismo iz MZ kaže: aut apostille, aut nihil. Nema Lohnsteuerkarte bez apostila. Chiharu ponovo odlazi u MZ i objašnjava celu priču od Kulina bana... Napokon mi javlja da je sve OK! Ja u neverici okrećem broj telefona Odseka za strance, i Seka mi umilnim glasom saopštava: venčani ste!!! :) Da danas nisu ranije zatvorili zbog Maskenbala, završili bismo i ostatak priče... Biće još sportskih dana.

"Sportski centar" Friedrichshafen

Eto, tako nemački majstori igraju ping-pong.

P.S. Naravno da ni u Immenstaad-u ni u Friedrichshafen-u nisu menjali telefonske slušalice...