Ne možeš ti našega čovika zajebat

- Ne možeš ti našega čovika zajebat - rekao je s neskrivenim ponosom mnogi Hrvat pročitavši u novinama kako je stanoviti Saša (24) s otoka Krka prvi u svijetu, prvi dakle od svih šest milijardi ljudi i svih pola milijuna vlasnika novog američkog elektroničkog čuda, uspio probiti zaštitu revolucionarnog Appleovog mobitela iPhone. Saša je, naravno, odmah postao nova hrvatska medijska zvijezda, potamnivši slavu čak i onog Lopine, Šapine, kako se zvao onaj naš ugostitelj iz Berlina, haker koji je probio zaštitu berlinskog kladioničarskog sustava, pa postao autentični hrvatski Robin Hood što pljačka bogate da bi... dobro, kupio crveni ferrari.

Ne možeš ti našega čovika zajebat! Koliko puta ste u čuli tu rečenicu, izgovorenu na jednom od tri-četiri štokavska jezika s ovog brdovitog poluotoka, ovisno je li se za potrebe kafanskog razgovora nije dao zajebati naš čovik, čovjek, čovek, čo'ek, ili koja li već podvrsta te endemske balkanske životinje, upravo nevjerojatno prilagodljive svim životnim uvjetima, od surovih azijskih suhopoljina do skandinavske liberalne demokracije?

Iza te rečenice cijela je čudesna balkanska mitologija, čarobnija i opsežnija čak i od grčke, s odvažnim junacima čije podvige mi, smrtnici s podnožja Olimpa, prepričavamo s koljena na koljeno, dodajući uvijek nove detalje i nevjerojatne obrate, o dovitljivim zemljacima koji za našim šankovima postaju pravi bogovi i polubogovi.

Čuli ste te priče bezbroj puta, i sami ste ih često prepričavali. O onom hrvatskom gastarbajteru, ili Bosancu, Srbinu, svejedno, što je sagradio kuću na obali Ženevskog jezera, na državnoj zemlji, na užas šokiranih Švicaraca, koji su zbog toga morali mijenjati svoje manjkave zakone, jer u cijeloj sedam stotina godina dugoj povijesti švicarske države nije zabilježena bespravna gradnja, pa ne postoje ni zakonom predviđene sankcije. Ili je to bilo u Norveškoj? Zar je važno - nema te uređene demokracije koja će zajebati našeg snalažljivog zemljaka.

Pa nije li ono i spomenutog hrvatskog Robina Hooda, koji je njemačke kladionice oštetio za dva milijuna eura, sud u Berlinu oslobodio zato što tamošnje zakonodavstvo jednostavno nije predvidjelo njegove inovativne metode kladioničarskih malverzacija?

Proslavljeni košarkaš Chicago Bullsa Toni Kukoč pričao mi je, recimo, kako je s jednim takvim išao u ribolov na jezero Michigan. Amerikanci čuvaju riblji fond jezera Michigan i postavili su jasna pravila ponašanja: dopušteni ulov su dvije ribe. Stoga se, ulovivši drugu, Toni htio vratiti kući, ali zemljak se samo nasmijao i nastavio lov - izvukao je treću, pa četvrtu, pa sedmu, pa desetu. Naravno da je znao da ne može s deset riba proći strogu kontrolu na izlazu: kad je ulovio desetu, izabrao je dvije najveće, a ostale - bacio u jezero. Desetljećima su, eto, glupi Čikažani odlazili sa štapovima na jezero Michigan i vraćali se kući čim uhvate dvije ribe, pa makar i veličine inćuna, i nikome nikad nije palo na pamet da ulovi petnaest riba, pa izabere dvije najveće. Sve dok nije došao naš mitološki junak.

Ne može država Illinois našega čovika zajebat! - začuje se svaki put s druge strane šanka pouka te priče, pa krene sljedeća: ona o ratnim izbjeglicama iz Hrvatske, odnosno Bosne, odakle već, koji su shvatili da svaka njemačka savezna država izbjeglicama daje hiljadu maraka mjesečno, pa se prijavili u svaki od trinaest Bundesländera, i onda prvog u mjesecu sjedali u auto i odlazili na turneju po Njemačkoj, skupljati svojih 13.000 maraka socijalne pomoći. Svašta, eto, Švabo može, može napraviti auto koje će nadživjeti kenozoik, ali me može zajebati našeg čovjeka.

Meni osobno najdraža je pak ona priča o tom mitskom "našem čovjeku" koji se u izbjegličkom sužanjstvu Njemačke - ili Nizozemske, Švedske, Finske, izvori se ne slažu uvijek - zaželio domaće janjetine s ražnja. Zna se, naravno, da je janjetina na ražnju nezamisliva zapadno od Mure i da je nema na jelovnicima uljuđenih europskih gasthausa, jer to se na pristojnom Zapadu smatra ekstremno barbarskim načinom termalne obrade mesa, pa se taj naš-čovjek dosjetio da mlado janje kupi u trgovini s - kućnim ljubimcima. Prodavač se, kaže taj rašireni urbani mit, čudom načudio kupčevoj želji - neće on anakondu, tarantulu ili krokodila, kao sav normalan zapadni svijet, nego baš mladunče ovce - a kako u uređenom kapitalizmu nema toga što vam trgovac neće naći, tako je tjedan dana kasnije naš-čovjek došao u pet-shop po svoje malo, bijelo janje.

I prošla bi ta janjetina na ražnju bez posljedica, da se našem-čovjeku nije omililo, pa je u dućanu s kućnim ljubimcima naručio i drugo, i treće i sedmo janje. Raznježila se prodavačica u dućanu, stvar se pročula, za neobičan slučaj ljubavi čovjeka i domaćih životinja zainteresirali su se uskoro i novinari, ali i budni aktivisti lokalnog društva za zaštitu životinja, koje je zanimalo kako se taj siromašni nesretnik brine za svoje stado. I naposljetku je u plitkoj kosturnici u dvorištu iza kuće u predgrađu Düseldorfa - ili Malmöa? - otkrivena mračna tajna tihog i povučenog N. N., prognanika s krvavog Balkana.

Postoji i druga verzija ovog mita, još nadrealnija i luđa, gotovo kao predložak za karakter iz nekog psihološkog trilera. Zaklinjali su mi se ljudi da se stvar dogodila negdje u Americi, možda čak u Australiji, uglavnom negdje gdje je nemoguće vidjeti da bi se leševi životinja, kao kod nas, prodavali cijeli. Kako bilo, naš-čovjek je, zaželjevši se one iskonske radosti kad jaganjci utihnu, u mesarnici kupio dvije janjeće plećke, dva buta, rebarca, bržolice, glavu, cijelo je janje naš junak kupio u dijelovima, kod kuće ga sastavio žicom i - na veselje male izbjegličke kolonije - okrenuo na ražnju.

Eh da, ne možeš ti našeg čovjeka zajebat! - začuje se onda u kafani jednodušni zaključak, u kojemu ćete prepoznati duboko divljenje nenadjebivom balkanskom geniju, i više iskrenog ponosa nego što ga mogu izmamiti sve nacionalne himne i zastave, slavne bitke, titule svjetskih prvaka i svi Teslini patenti zajedno. Urbana mitologija bjelosvjetskih Slavena slavi njihovu neviđenu snalažljivost, kakvoj ih je naučila valjda surova povijest: to su hajduci i drumski razbojnici dvadeset prvog vijeka, koji odavno više ne pljačkaju trgovačke karavane, niti iz zasjede zaskaču mletačke, turske i austrijske naoružane patrole, već presreću porezne, socijalne, bankarske, financijske i ostale službe razvijene demokracije.

Jače je to čak i od njihova opjevanog i pomalo precijenjenog slobodarskog i državotvornog duha, jer nijednu državu nisu Hrvati, Srbi i Bošnjaci baš toliko sanjali da je ne bi prevarili. I radije će Hrvat položiti život na oltar domovine nego tisuću kuna poreza na njen šalter.

Obratite, uostalom, pažnju na tu rečenicu: ne možeš ti našeg čovika zajebat. Jer, i Zakon o rekreativnom ribolovu u američkoj državi Illinois, i Urbanistički plan ženevskog kantona, i pravilnik Savezne države Baden-Württenberg o stjecanju prava na socijalnu pomoć, i Zakon o zaštiti životinja Novog Južnog Walesa, svi su ustavi i zakoni modernog svijeta, kako je poznato, smišljeni samo da zajebu našeg čovjeka, i ni zbog čega drugog.

Takav će vam se naš-čovjek, ležerno naslonjen na svoj crveni ferrari pred kakvim berlinskim kafićem, požaliti da je i Drugi zakon termodinamike, zloglasni Zakon entropije, donesen samo da se zajebe njegova revolucionarna ideja o održivom razvoju neuređenog sustava.

Sustav je, naime, najveći prirodni neprijatelj našeg-čovjeka, mitološkog boga prevare, i cijela je povijest takozvanog napretka, od prvih zemunica do visokih civilizacija na ušćima rijeka, generirana samo idejom da se zajebe naš čovjek.

Zato je ohrabrujuća vijest s otoka Krka. Bogovi urbane mitologije hodaju, eto, ukorak s vremenom, i široko su sa kozjih staza narodne epike, iz prostora izbjegličkih logora i gastarbajterskih kontejnera na bauštelama - uz cvilež elektromotora i veselo okretanje kakvog domaćeg papkara nabijenog na kolac - zakoračili u digitalnu eru. Pričat ćete sutra tako o nekom našem neviđeno pametnom i snalažljivom čovjeku koji je lukavo zajebao cijeli norveški mirovinski sistem tako što je naoružan zoljom opljačkao blindirani kombi s penzijama, a supatnik sa šanka dodat će: nije to ništa, jedan naš student sa Krka - sutra će biti iz Živinica, Novog Pazara, već po potrebi - probio je zaštitu Appleovog iPhonea.

Hiljade vrhunskih inženjera uposlila je tvrtka Apple na tom projektu, uložila milijune dolara i angažirala cijele timove nobelovaca na osmišljavanju složenog sistema zaštite, što sve ta američka gamad nije poduzela, a sve samo s jednom namjerom - da zajebe našeg čovjeka. Zaboravili su, međutim, jednu stvar.

Ne možeš ti našeg čovjeka zajebati - dovršit ćete vi rečenicu, dok vam uz kičmu strojevim korakom, kao jedan, budu marširali žmarci ponosa.

Tekst u celini preuzet iz elektronskog izdanja B92, 18. avgust 2007. / Kolumna Borisa Dežulovića
Na dnu iste strane možete pročitati komentare drugih čitalaca ili dodati svoj...

Radna sedmica

"Učiteljica Istorija" kaže da čak ni "original" Nemci nisu uspeli da izguraju sa istim uspehom na više frontova, pa je onda logično što ja ne mogu da se ponemčim ni na prosta dva. ;) Mislim na to što se nisam baš efikasno bavio blogom ili odgovorao na mejlove...

To je zato što se nisam "prenemčio" na poslu, i verovatno odradio ono što prosečan egzemplar (Nemac) ne bi. Wochenende (alias weekend) je ovde zaista svetinja u koju se retko ko usudjuje da dirne. Sa druge strane, "kampanjski" rad nije samo nama svojstven, a izgleda da kada rok završetka projekta teži većoj vrednosti, onda broj uradjenih stvari pred rok teži maksimumu, matematičkim jezikom rečeno. Na srpskom, što je rok duži, više se završava na kraju. (Dug rok ima negativno dejstvo na efikasnost, očigledno.) Tako sam (ne svojom zaslugom!) imao mnogo posla prethodne dve nedelje, naročito poslednje. Radio sam i juče ("samo" 12 sati), a čak i danas sam proveo dva sata u Firmi. To izgleda kao loša strana priče, ali nje u stvari i nema, jer dobra strana kaže da sam uradio sve (pa i više od očekivanog) i da sam, bez imalo mazohizma, uživao u svemu. Daklem, da bih pružio maximum po principu "prvo posao, pa onda zadovoljstvo", sve ostalo sam ostavio po strani (uključujući i "emajliranje"). A princip sam, zahvaljujući mojoj srpskoj vrdalamčkoj strani ličnosti, zeznuo tako što sam imao i zadovoljstvo radeći! :))

I dalje čvrsto verujem da je Marx u pravu, i da je rad ljudska potreba nepresušna. ;) Samo zavisi ko šta i kako radi, i kome je šta u glavi. *

Tako sam danas (napokonačno) imao vremena da sa Miom izadjem u šetnju. U povratku nam je trebalo riplijevskih "verovali ili ne" po sahata da predjemo 300 metara. Razlog je to što čak i u Nemačkoj ima dovoljno kamenčića i drugih, za odrasle, nevidljiidljivih stvari na stazici, a svaku od njih treba pažljivo ispitati... (Sigurno bi, u tom smislu, deca bila efikasnija nego "one" sonde što šalju na okolne planete.) A usput sam više puta pomislio na rečenicu "deca su najveće blago". Roditeljska je sreća što to deca (uglavnom) skapiraju kada to više nisu, inače eksploataciji ne bi bilo kraja... :P

Priroda je sve lepo uredila, naše je samo da poštujemo i da ne budemo preveliki "masjtor-kvariši". ;) "Samo malo" je i tako više nego previše!!!


* Stalno se vraćam rečima Duška Radovića da čovek, parafraziram, "treba da bude pametan dva puta u životu: kada bira poziv i kada se ženi, a posle mu pamet više ne treba". Tako se ja već poviše dana osećam vrlo pametno... (Što je verovatno pouzdan znak da osećaj da sa godinama glupavim nije lažan. ;) )

Jesen stiže, dunjo moja...

Subota uveče. Krećem da nastavim posao, ne bih li završio model i proračune za ponedeljak... I usput me, nakon dobre kiše, sačekuje izmaglica* koja se širi preko polja. Skoro kao kod Steven King-a! ;) I ja i protiv svoje volje shvatam da je leto praktično gotovo... :(


* Verujte mi na reč, ova nije bila baš fotogenična. U stvarnosti ju je bilo mnogo više nego što se na fotografiji vidi.

Napokon BANJAAA!!!

Kakav je to život pored jezera, ako se nikada ne kvasite u istome?! To mu dodje skoro isto tako u zalud kao anti-alkoholičar zapošljen u pivari... :P

Verujem da mi skoro nećete verovati, obzirom na balkansko-tropske temperature ove godine, ali naše Jezero nije imalo mnogo sreće sa Sunčevim zracima... Tako smo odlazak na plažu stalno odlagali. I napokon, danas se desilo. Vruć dan, a još i weekend!

Parking, naravno, pun, ali se našlo mesto. Propisno, "od crte do crte"! ;) Plaža još punija, a i obližnji šumarak (ili parkić, za ovu priliku ukrašen dušecima i ležaljkama).

Chiharu se, kao i obično, krila od Sunca. ;) U Japanu ga ima više nego dovoljno, i nasuprot trendu bronzane boje u ovom delu sveta, u Japanu je belo "in" *. ;)
Mia se zadovoljila priobalnim pojasom, širine ne više od jednog metra. Tatko joj je bio mnogo alaviji, za jedno dva reda veličine (100-ak m). Pravi razlog ne leži u inače nesvojstvenoj mi alavosti, nego je prava dubina za plivanje tek na nekih 50-ak metara od obale. Raj za klince, sigurnost za roditelje. B-)

I, tako sam se ja NAPOKON o-banjao u jezeru, 1. put otkako sam ovde! Ne znam tačnu temperaturu vode, pe'-šes' stepeni svežije od Bovna u julu, recimo. U svakom slučaju, valjda je osnovna svrha bućkanja u jezeru rashladjivanje, a ne kupanje?! A "sever" ima viši stepen "energetske efikasnosti" od "juga" i na ovom planu: voda je hladnija, pa je rashladjivanje efikasnije... ;)


* Prosta stvar: svako bi da ima što nema. Tamni svetlu boju i obrnuto... Ljudsko prokletstvo, na neki način. Jedino mi nije onda jasno, zašto Belci ne bi da budu Crnci?! :P Možda zbog krajnjosti kontrasta...