Jedan sasvim (ne)običan radni dan
A tako obican je zato sto danas nisam radio! Mislim, u Firmi. :) Moze da se kaze i "jedan sasvim obican (ne)radni dan". A sve to zato sto neki poslovi ipak moraju da se zavrsavaju u radno vreme... Tako sam teska srca uzeo tzv. "slobo dan-dan". Elem, danasnji dan-dan je protekao u dvodelnih cca 500 km voznje i zavrsavanju poslova u okolini i Minhenu.
Redosled je tacan, jer smo prvo morali da svratimo po Kindersitz, tj. sediste za Miu. Naime, u Nemackoj (a verujem i ostalim clanicama i clanovima EU) je obavezno koriscenje specijalnih sedista za decu a u autu. Da bismo prekinuli sa daljim svercovanjem u maminom krilu, izlicitirali smo na eBay-u jedno lepo Römer King sediste. Nova sedista su reda velicine 180 evrica, a mi smo imali muku da nadjemo lep dezen u okviru zacrtanog budzeta za ovaj mesec. Posto nikad nema tri dobra, (po definiciji nema ni dva, onda su tri nemoguc slucaj), u nasem slucaju to je bila primopredaja na licinom mestu. Zahvaljujuci neimanju GPS-a (prvi sledeci uredjaj na mojoj listi), malo smo kruzili po tzv. industrijskoj zoni jednog zaseoka u okolini Minhena, ali se sve lepo zavrsilo. Tam'-te-za-kukuriku, tj. 55 evra za polovno sediste...
(S)nalazenje puta do isplaniranog parkinga je Mia pratila pesmom u sopstvenom aranzmanu, odusevljena novom pozom na zadnjem sedistu naseg auta. Uopste nisam bio nervozan, ali tek u trenutku kada sam se nasao "u Vozdovoj", sto bi rek'o Djole (u prevodu, na poznatom terenu, u poznatom delu Minhena).
Sada mi je zao sto nisam fotografisao Wickelraum u garazi gde smo ostavili auto. U prevodu, to nije soba gde se stavljaju vikleri, nego nesto sto ce se u nasem jeziku u dalekoj buducnosti zvati, recimo, "prostor za majku i dete". (Ruku na srce, embrionalna forma je vidjena na Beogradskom aerodromu.) Sluzi za ekoloski bezbedno odlaganje bebeceg minulog rada, jel' te. Sadrzi sve potrebne elemente, ukljucujuci sterilnu atmosferu, radni sto presvucen specijalnim neapsorbujucim prevlakama, sigurnosni kontejner, ovalnu polukomoru za dekontaminaciju ruku (izgleda isto kao cist lavabo), sredstva za dekontaminaciju (kao sapun, rolne papira), itd.
Drugi zadatak je bilo mnogo lakse zavrsiti. Precizan polozaj Japanskog konzulata i ljubazni sluzbenici su ucinili da brzo zavrsimo "poslovni" deo dana. Za zadovoljstvo nam nije ostalo mnogo vremena, ali ne valja se preforsirati, pa jos takoreci na pocetku radne nedelje?! Prosetali smo glavnom pesackom zonom, svratili na Stachus da ruckamo (ne u McDonald's, nego u italijanski restoran!)
Nikome necu da priznam da je visetruko prelazenje Isaar-a (tako se vika Nisava po minkenski) u stvari bilo planirano, kao i kruzenje po okolini. Namerno sam hteo da izgleda kao da ne mogu istovremeno da gazim pedale, okrecem kormilo, cimam poluge blize i dalje od istog, tumacim saobracajne znake, citam nazive ulica, transformisem sve to u sarenilo karte na suvozackom sedistu u polumraku, i jos i da nadjem pravi put (i NARAVNO da nisam video nijednu ... Nemicu, jer ih usput nije ni bilo)... Tako nas je moj "planirani" gratis dodatni obilazak Minhena kostao malo kasnijeg dolaska kuci. Laku noc!